Pozdrav svim čitaocima i posetiocima "MVP portala". Moje košarkaško putešestvije je nastavljeno i ove godine, a završilo se na najbolji mogući način - titulom. Novi - stari šampion Gruzije je Dinamo Tbilisi, a ja ću kao njegov (bivši) član da probam da vam prenesem neke od utisaka.
Nakon završetka uspešne sezone (kupanja) u Kataru i kratkog odmora usledio je povratak u "rudnik". Dobar rezultat i pomeranje kluba sa dna tabele u sredinu nije rezultiraо mojim ostankom u Dohi. Iako sam bio najbolji strelac najprijatnijeg iznenađenja šampionata, mom agentu je predočeno da se ne uklapam u "koncept" za nastupajuću sezonu sa čime se, sa ove vremenske distance, apsolutno slažem - ni ja sebe ne vidim u ekipi koja je poslednja na tabeli. Sledeća stanica u mojoj karijeri je bio Dinamo iz Tbilisija, čije su se ambicije u potpunosti poklopile sa mojima.
Dinamo je klub sa bogatom tradicijom i šampion Evrope iz sezone 1961/62. Život, trening, kao i ostale aktivnosti vezane za klub se odvijaju u takozvanoj Dinamo Bazi, u kojoj su smešteni i fudbalski i košarkaški tim. Uslovi su veoma dobri i pružaju sportistima sve mogućnosti da ostvare vrhunske rezultate. Gruzijska liga dozvoljava timovima do pet stranaca u rosteru i to su uglavnom dobri Amerikanci sa manjih koledža, koji okolnim putem traže svoju šansu za veliku evropsku scenu. Osim ekipe u kojoj sam ja igrao, koja je kvalitetom značajno odskakala, ostali timovi su bili ujednačeni i skoro svaka utakmica, izuzev onih protiv poslednjeplasirane ekipe, je bila izazov, pogotovo zato što protiv Dinama svi igraju sa 120 odsto (pravih 120 odsto, ne kao kada fudbaleri to kažu) svojih mogućnosti i sa ogromnom motivacijom.
Verovatno zbog toga, ali i zbog još nekih detalja, put do titule je bio jako težak i nepredvidiv, iako, ponavljam, smo imali individualni kvalitet da se uz ozbiljan pristup i optimalnu igru prošetamo do titule. I prošetali smo se, ali po trnju. Za ovih 11 godina profesionalnog bavljenja košarkom sam sarađivao sa više dobrih nego loših trenera. Učili su me neki od naših najboljih stručnjaka, te sam tako stekao određeni refleks da prepoznam kada stvari u ekipi nisu baš kakve bi trebalo da budu. Prvi put u životu sam doživeo da se skoro svake nedelje menjaju setovi akcija koje igramo. Naravno, uvek je dobro osvežavati igru i širiti spektar rešenja, ali sam stekao utisak da smo mi to radili bez da se vodilo računa o tome da li nama određena akcija ide, za koga se igra i kako protivnici reaguju na nju.
Najveći krivac za to je definitivno bio Željko Obradović i njegov Fenerbahče. Ako se pitate kako, jednostavno je - nakon svake Evroligaške utakmice Fenerbahčea naš trener bi dolazio na trening pun entuzijazma, sa tri ili četiri nove akcije. To je dovelo do jednog interesantnog haosa, zbog koga je svaki od nas imao po mesec dana dobre igre, pa mesec dana tumaranja po terenu i tako čitave sezone. Haos je na kraju nastupio, nažalost, na relaciji trener - igrač.
Ušli smo u finale protiv ekipe Kutaisija, koja je objektivno bila dosta slabija od nas, ali je čitave sezone igrala značajno bolju košarku nego mi. U prve dve utakmice na njihovom terenu su bili jako neuverljivi, tako da smo im uzeli brejk u drugom meču. I taman kada smo pomislili da su stvari konačno legle na svoje mesto i da finalna serija može da se zatvori u Tbilisiju naš trener i kapiten su se posvađali na putu ka Tbilisiju i od jedne vedre situacije pune optimizma nastala je poprilična konfuzija. Na narednom treningu trener je rekao da će da da otkaz ukoliko mu se kapiten ne izvini. Kapiten je kapitenski rekao da se neće izviniti i tako smo mi proveli dva dana između utakmica pokušavajući da izbalansiramo što je više moguće da se problem u timu ne odrazi na igru. Trener je vikao na kapitena, kapiten na trenera, predsednik kluba na kapitena, kapiten na predsednika. Emir Kusturica bi imao dosta materijala za neko ostvarenje da je proveo određeno vreme sa košarkašima Dinamo Tbilisija.
Nastavili smo finalnu seriju u potpunom bunilu. Pobedili smo treću utakmicu, na četvrtu smo pošli slaveći i to je, naravno, rezultiralo porazom, pa smo morali nazad u neprijateljski Kutaisi na majstoricu pred 3.500 njihovih navijača. Tu smo pokazali karakter i kvalitet na najbolji mogući način, iako smo od početka drugog poluvremena igrali bez glavnog trenera. On je dobio dve tehničke greške bez preke potrebe, verovatno da se ne bi stresirao i da bi skinuo odgovornost sa sebe. Ova titula mi je jedna od najčudnijih u karijeri, a igrao sam i za Partizan kada je Kecman ubacio čuvenu trojku sa 20 metara.
U Gruziji se nalazi veliki broj srpskih košarkaških radnika i oni su uglavnom najstručnije osobe u njihovoj košarci. Naš bivši internacionalni sudija Dragan Nešković je koordinator za sudije, pomoćnik u reprezentaciji je Miloš Gligorijević, moj bivši saborac iz Partizana i vrhunski stručnjak, a u mom klubu je pomoćnik Marko Minić, moj dobar prijatelj i sjajan trener, koji zna mnogo više košarke nego što bi njegovo iskustvo moglo da kaže.
Sve u svemu, trofej je za mene vredan skoro svakog odricanja i velikog stresa, a iskustvo iz Tbilisija je nešto što novac ne može da kupi. U nadi da ćemo se i u sledećem čitanju baviti trofejima, srdačan pozdrav.
(foto: TSFF)

