Dejvid Blat (60) je uradio mnogo toga kao igrač i kao košarkaški trener. Radio je u NBA ligi, ostavio dubok trag u Evroligi, koju je i osvojio, a sa nacionalnim timo Rusije je stigao do tri medalje. Ipak, pred njim je najteža bitka u životu. On se emotivnim pismom obratio javnosti, kako bi saooštio da boluje od multiple skleroze. Blatovo pismo prenosimo u celosti:
"Ponekad vam život donese stvari koje nemaju objašnjenje i razlog. To su trenuci u kojima morate da donesete odluke koje testiraju vaš karakter.
Pre nekoliko meseci mi je dijagnostikovana bolest PPMS - primarna progresivna multipla skleroza. Ovo je bolest koja ima mnogo formi i manifestuje se na različite načine. To je bolest autoimunog sistema koja na mnogo načina može da promeni čovekov kvalitet života i sposobnost obavljanja najosnovnijih funkcija.
Kada sam nadvladao početni šok i kada sam shvatio kako bi to moglo da se odrazi na mene i moj život, odlučio sam da se ne odričen ničega. Pokušaću da se prilagodim i da nastavim da živim što je normalnije moguće. Prvo što sam uradio je to da sam se okrenuo svojoj trenerskoj metodologiji, odnosno jednostavnom procesu koji se sastoji iz tri koraka:
1. Šta je problem?
2. Zašto se to dogodilo?
3. Kako to možemo da rešimo?
Pa, problem je PPMS, što se u mom slučaju i u mojim godinama manifestuje, pre svega, slabošću nogu. Umor, održavanje ravnoteže i snaga su za mene veliki problem. Otpočeo sam sa određenim režimom vežbi snage i održavanja ravnoteže, kao i sa plivanjem i vežbama u vodi kako bih poboljšao svoju koordinaciju. Trudim se da budem što aktivniji kako bih izbegao spazam mišića. Teram sebe da radim stvari koje su za većinu ljudi jednostavne, ali za mene više ne. Radim, guram sebe napred.
Zašto se to dogodilo? Razlog zbog čega neko pati od ove bolesti nije poznat. Pošto nema objašnjenja, ostaje mi da prihvatim stanje takvo kakvo jeste i da se usredsredim na iskorišćavanje svih mogućih resursa da ga poboljšam. Danas i ubuduće. Lako je pasti u depresiju i fizičku letargiju. Ova borba je realna, konstantna i neprekidna jer ne postoji lek, ali nije smrtonosna. Postoje ljudi pred kojima su mnogo veći izazovi i oni moraju da biju svoje bitke. Moraju da imaju hrabrosti i odlučnosti i da se nikada ne odriču toga da idu napred i živeli život na najbolji mogući način. Moramo da da zaboravimo zašto se to dogodilo. To nije pitanje koje ima odgovor. Fokus mora da bude na onom što sledi.
Kako to možemo da rešimo? Pa, idemo na posao. Napravimo plan. Radimo naporno svakog dana. Dižemo glavu. Prilagođavamo se, menjamo i tražimo načine da napredujemo. Edukujemo se. Nalazimo ljude sa kojima možemo da delimo iskustvo i koji mogu da nam pomognu. Otvoreni smo i iskreni prema sebi, ali i prema drugima.
Ja sam blagosloven time što mi je pomoglo mnogo dobrih i dragih ljudi. Iako malo drugačije gledam na stvari i funkcionišem, ja sam ista osoba. Oni mi ne dozvoljavaju da zaboravim tu činjenicu u trenucima kada sam obeshrabren. Samosažaljenje ne radi ništa drugo nego pomaže da bolest napreduje.
Ja sam trener i moj posao je da vodim, učim i inspirišem mnogo ljudi. To što više nisam tako agilan i aktivan kao nekada me ne sprečava da obavljam pomenute stvari. Ima tu sreću da sam okružen sjajnim doktorima, fizijatrima i terapeutima koji prihvataju moje stanje i pomažu mi da ga prevaziđem. Kako mogu da se žalim? Ne mogu i neću. To je gubljenje vremena. Ako tražim od svojih saradnika i igrača da budu najbolja verzija sebe onda to moram i sam da budem.
Sjajni Džon Vuden je jednom rekao: "Stvari najbolje funkcionišu za ljude koji izvuku najviše iz onoga kako stvari funkciuonišu". Moje stanje nije izlet, ali mnogima je mnogo teže. Na meni je odgovornost da budem primer za sve da nastave da žive svoj život na što bolji način i da nikada, ali nikada, ne odustanu od toga."
(foto: Eurohoops)

